“Dođite vi sami, na samotno mjesto, te se malo odmorite!” Čini se da konačno i za dvanaestoricu dolazi trenutak odmora, nakon što su se vratili iz misionarenja i o svemu izvijestili Isusa. No, jedva da su se vratili, a mnogo se ljudi ponovno gura oko njih. Nemoguće je naći mir.
Tako učenici pokušavaju s Isusom prijeći na drugu obalu kako bi se povukli na samotno mjesto. No, trud im je uzaludan, jer ljudi su shvatili njihove namjere i stigli onamo prije njih. Propao “godišnji odmor” za apostole?
Bez sumnje apostoli nakon dugog putovanja, čeznu za odmorom, koji bi pronašli kod svog Učitelja. Što se tiče vremena odmora i počinka, od toga neće biti ništa. Možemo si zamisliti razočaranje apostola kad su stigli na drugu stranu gdje ih je dočekalo više od pet tisuća ljudi, svi su željeli vidjeti, čuti i dotaknuti Isusa. Da se to nama dogodi mi bismo pobjegli što dalje od ljudi, sigurno bismo bili jako ljuti, nađeš si malo mira a oni opet smetaju!
Ali sa Isusove strane nikakve ljutnje. Naprotiv: “Kad izađe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira.” I sada iznenađujuće: pokrenula ga je njegova sućut i ljubav počeo ih je “poučavati u mnogočemu”. Za Isusa nema odmora. Za naviještanje evanđelja nije bitno ni vrijeme ni mjesto.
Kao da nam je Isus želio pokazati gdje leži najveća nevolja: ne u materijalnom, nego u duhovnom i duševnom: ne poznavati Boga, i o njemu i njegovoj ljubavi ništa ne znati, to je zaista siromaštvo, to je biti izgubljen kao ovca bez pastira. Stoga ih Isus uči cijeli dan i govori im o Ocu, o njegovom kraljevstvu, o nebu, cilju života i kako taj cilj možemo dohvatiti i kako njihov život može biti sretan.
Događaj prije ovog je bilo sigurno prvo “misionarsko iskustvo” apostola. Isus je riskirao kad ih je dva po dva slao da čine ono što su kod njega naučili: jednostavno poći ljudima i propovijedati im o kraljevstvu Božjem. Trebali su kao i on donijeti ljudima Evanđelje-Radosnu vijest, govoriti im da Bog čeka na njih, da oni trebaju mijenjati svoj život i potpuno se povjeriti Bogu.
Koliko dugo je trajalo to prvo poslanje, ta apostolska misija, Evanđelje nam ne govori. Sigurno ne duže od nekoliko dana, jer je to bio prvi njihov pokušaj (Prošla nedjelja). Sada se ponovno vraćaju svi, dvanaestorica su opet zajedno s Isusom. Očito puno toga imaju ispričati. Svatko želi izvijestiti Isusa, što je učinio i doživio.
B i S ! Ovi dani i trenuci odmora često su povezani i s puno ljubavi i unutarnjeg mira. Kod Isusa otpočinuti ili odmoriti se ne znači SAMO pronaći nekakvo udobno mjesto, mekano „gnijezdo“ gdje se može ukopati ili mjesto gdje se može prepustiti pobožnim osjećajima.
Za Isusa otpočinuti znači poučavati druge o Bogu; otpočinuti znači otkriti da poslanje ne znači ništa drugo nego onu ljubav Božju, koju on daje nama, davati dalje. Samo tako život dobiva novi smisao. Samo na taj način se možemo uistinu odmoriti tijelom, ali još više i duhom. Jer Bog je ispunjenje obećanog mira, koji dolazi u jad i bijedu ovih naših dana; mira koji svi mi tražimo, kako bismo zadovoljili najdublje čežnje svojega srca.
Ali u svemu tome Jedno ne trebamo i ne smijemo zaboraviti na odmoru, odnosno praznicima: “direktnu telefonsku vezu prema gore”, tj. stalnu povezanost s Bogom, jer je to najvažnije. Ako naše misli dovedemo u red i razmislimo o našemu životu. A što bi bilo ako bismo možda u odmoru našli vremena za čitanje Svetoga pisma, ili ako bismo možda upravo s nekim zanimljivim čovjekom razgovarali o vjeri? Imajmo hrabrosti, jer i naše vrijeme treba apostole vjere! I na odmoru, mi smo apostoli!
Gdje god bili i što god radili, mi smo apostoli Isusa Krista, apostoli njegove Radosne Vijesti. Bilo to zgodni ili nezgodno, kako nam kaže samo sveto pismo, svjedočiti svoju vjeru, pa bilo to i na odmoru. Amen!
Foto: pixabay.com
