O Višnjici

Ljudi su današnji prostor Višnjice naseljavali od najstarijih vremena. Dokazi prikupljeni na poznatom arheološkom nalazištu – Velika pećina/Polenjska špilja/Dupljanjska pećina, u narodu najpoznatija pod nazivom Mačkova špilja, svjedoče o boravku čovjeka na ovim prostorima već u staro kameno doba, prije 80 000 godina (Šantalab, 2005a: 27).

Također, poznata špilja Vindija u susjednoj općini Donja Voća potvrđuje pogodnost naseljavanja ovog prostora. Takav kontinuitet naseljavanja ne čudi s obzirom da je ovaj „krajolik nekada bio izuzetno pogodan za formiranje naselja“ (Šimek, 1994: 111).

Zahvaljujući nalazima keramike iz bakrenog doba i ranog brončanog doba, odnosno posebnom načinu njezine obrade i ukrašavanja, određena je pripadnost u Retz-Gajary kulturu, varijanta Višnjica tip (karakteristično brazdasto urezivanje). Time nalazi iz Velike pećine ulaze u europsku arheološku znanost obilježavajući materijalnu kulturu staru oko 5000 godina (Šimek, 1995).

Zanimljivo je kako se u povijesnim zapisima ne spominje prvo Donja Višnjica, današnji „centar“ cjelokupnog prostora Višnjice, već jedno od naselja – Zlogonje. Naime, Zlogonje se prvi puta spominje u Povelji kralja Bele IV. 1244. godine, kao zasebni feudalni posjed, koji se zajedno s posjedima Velika, Lobor i Klenovnik oduzimaju velikašu Pučini i daruju varaždinskom županu Mihajlu za zasluge u ratu protiv Mongola (Trkanjec, 1995).

Naselja Višnjica Donja, Višnjica Gornja i Bednjica spominju se u Potvrdi biskupskih statuta iz 1417. godine (Šantalab, 2005a). U toj Potvrdi se prvi put spominje upravo ime „Višnjica“, kao i još petnaest ostalih naselja koja pripadaju tadašnjem trakošćanskom vlastelinstvu, o kojem će biti više riječi u sljedećem poglavlju.

U djelu „Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV. i XVI. stoljeću“ popisani su porezni obveznici s područja trakošćanskog vlastelinstva pa tako i za Višnjicu: Zlogonje – 18 domaćinstava, Višnjica Donja – 6 domaćinstava, Višnjica Gornja – 5 domaćinstava, Bednjica – 9 domaćinstava (Adamček i Kampuš, 1976).

Utjecaj obitelji Drašković na razvoj Višnjice

Grofovi Draškovići imali su najveće i najstarije posjede u varaždinskom kraju u Klenovniku, Zelendvoru, Opeki i Trakošćanu, a koji pripadaju među dvadesetak najvećih feudalnih posjeda u Hrvatskoj (Kruhek, 1972). Draškovići su na trakošćanskom vlastelinstvu prisutni više od 370 godina te su uživali sva regalna prava.

Ubiranjem prihoda s područja između Ravne gore i slovenske granice, doprinosili su razvitku privrede, obrazovanja, kulture svojega feudalnog posjeda. Međutim, Draškovići su, osim posjeda, posjedovali i kmetove – koji su živjeli pod tlakom feudalnog gospodara (Pandžić, 1972).

Višnjica se razvijala kao dio trakošćanskog vlastelinstva, sa svim pozitivnim i negativnim odlikama toga vremena. Draškovići su doprinijeli kulturnom i vjerskom razvoju Višnjice kroz osnivanje crkve i škole, međutim život kmetova pod bremenom feudalnog doba nije bio lagan zadatak.

To potvrđuju podaci o preseljavanju kmetova koji nisu mogli izvršavati feudalne obaveze te otimaju neplodnu zemlju, krče šikare i šumu i prisvajaju najteže obradiva područja (Šantalab, 2005b). Taj proces utjecao je na današnju raštrkanost višnjičkih zaselaka i položaj nekih na gotovo nepristupačnim predjelima, kao i na prigodnu toponimiju, na primjer: Jadeki, Geronci, Krči, Jazbina, Na visini, U jami, Pod gorom, Priječni brijeg (Jakopiček, 2013).

Zanimljiva je i važnost naselja Zlogonje u doba vladavine Draškovića. Naime, zbog prepoznate važnosti puta koji je vodio prema Ptuju i Mariboru (današnja Republika Slovenija), u Zlogonju i susjednom Cvetlinu se 1568. godine podižu mitnice. Također, spominje se Kokotinjak (dio Zlogonja) kao područje s najviše vinograda, koji i danas ima istu namjenu (Šantalab, 2004a).

Draškovići posjed u Trakošćanu uživaju sve do 1942. godine, a nakon Drugoga svjetskog rata potomstvo Draškovića živi sasvim u sjeni. Danas je dvorac Trakošćan kulturno dobro, zaštićena povijesna cjelina, koju čini dvorac, građevina uz dvorac, perivoj i park šuma s jezerom.

Bogata povijesna baština obitelji Drašković, prirodne ljepote pripadajućeg pejzažnog parka okupljene u poučnoj stazi „Put vila“ oko jezera; te gastronomska i ugostiteljska ponuda obližnjeg hotela privlače sve veći broj posjetitelja.