Duhovni trening

0 5

Braćo i sestre!

Na početku smo korizme koja je slika našeg životnog puta.  Mi ovakvi kakvi sada jesmo nismo pali s marsa i eto nas, već smo s određenim ciljem i planom rođeni da bismo kroz svoj život rasli, i narasli u kompletnog čovjeka. Čovjeka od krvi i mesa, ali i sa onim neuništivim i vječnim, s dušom. Mi kao ljudi smo jedni za druge vrlo velika tajna. A život je taj koji nas vodi. Samo je pitanje hoćemo li svi „narasti“ u čovjeka, sve ovisi o nama, trudimo li se ili ne.

Svatko od nas, svaki čovjek treba proći „test“ da bi postao čovjek. I sam se Isus povukao u „pustinju“, u osamu, da proživi kušnju svog života. Bog se je spustio na našu razinu, samo da bi nam pokazao što nam je činiti na tom životnom putu, kako graditi svoj život na onaj pravi način. Potrebno je proći životnu kušnju da bi se smirio, i posložio svoj život, a na poseban način da bi izgradio svoju nutrinu. U ovome smislu i Korizma sa svojim „strogim režimom“ ima smisao kušnje. Zato je kušnja dana svima nama kao jedan savršen test, da iskušamo samoga sebe i da se preporodimo, da postanemo barem malo bolji.

Ovo je vrijeme našeg duhovnog i tjelesnog „treninga“. I sam Isus je prošao taj „trening“. Jer iza kušnje postajemo „novi“ ljudi, novi ljudi koji su spremni za nešto novo, za još veće napore u životu. Važno je da se postepeno, korak po korak iskušavamo da bi malo po malo ojačali.

Ali vrlo je teško nadvladati svoju narav i vrlo se teško otvoriti potpuno Bogu. Kao da se ponekad bojimo biti ljudi, kao da nemamo u životu dovoljno hrabrosti. Stoga bismo mogli slijediti primjer isusov iz današnjeg Evanđelja, u Isusovom povlačenju u pustinju. Prije važnije životne odluke povući se u osamu, u pustinju i pitati se: jesam li dovoljno jak da budem čovjek u svim životnim kušnjama?

Kad pomislimo na pustinju, ne daj Bože većeg zla. Danju vruče, noću hladno. Iz krajnosti u krajnost.

       To je mjesto gdje možeš vikati, urlati, zapomagati i nitko te ne čuje. Prepušten si sam sebi, tek tada si na pravi način sam svoj gazda, tek tada počinješ neke stvari ozbiljnije shvaćati. Ako si bez hrane i vode, još gore. Tu su tek možda pokoje živine koje te napadaju, koje ti prijete, znači neprestana borba.

Zaključak: jao meni u pustinji, nikome za poželjeti!

A je li uistinu tako? Naravno da ne. Dragi vjernici: nije sve tako sivo!Pustinja ima puno toga dobroga i poučnoga.

Savršen primjer našeg jednog dana. Dan traje 24 sata, u njemu ima mnogo toga na što se ponosimo, što je bilo dobro i što bi trebalo ponoviti, a s druge strane ima i mnogo toga što je loše, što naravno treba ispraviti. U pustinji, kako ti se čini nisi ipak sam, Bog je s tobom. Kako jedna pjesma lijepo kaže: On te ljubi, S tobom uvijek ostaje, Kada pritisnu te boli, Ta ljubav jača postaje. To je možda jedino mjesto gdje si sam, ali imaš mir i tišinu za razmišljanje, promišljanje, ali i razgovor s Bogom. Samo tu će te Bog najviše čuti i razumjeti, samo tu možeš pronaći mir svoje duše. Tek tu mogu pasti neke životne odluke i promjene, nadam se na bolje. Samo u pustinji, koliko god bio sam, najbliži si Bogu. Tu crpiš onu duhovnu, a ne materijalnu hranu, tu puniš baterije za dalje.

Ne moraš proputovati pola svijeta da odeš u pustinju, da bi našao mir u Bogu. Tvoja pustinja neka bude Crkva, tvoja soba, trenutak mira i tišine u dani, barem koji trenutak u danu u miru i tišini, u pustinji samo s Bogom.

Nije to cilj samo kroz ovo korizmeno vrijeme. Naša korizma treba trajati cijelo vrijeme, cijeli naš život, ne samo ovih 40 dana. Ne prakticira se odricanje samo u vrijeme korizme, a poslije opet po starom običaju. Nažalost, mnogi baš tako postupaju. Čak broje dane s radošću očekujući kad će nastaviti po starom nakon korizme. Pravi post je vršiti volju Oca nebeskog, koji “vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“

Odricanjem materijalne hrane koja hrani tijelo ima cilj da naša duša bude što gladnija za Bogom. Postom i molitvom omogućujemo Bogu da dođe i utaži onu dublju glad koju osjećamo u srcu.

Neka nam ove riječi budu poticaj za naš cijeli život, i vjerujte tada nećemo post i pustinju doživjeti kao nešto loše i teško, već kao pravu oazu, oazu ove naše životne korizme.

Jer: “ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta” Amen!

Foto: pixabay.com

Leave A Reply

Your email address will not be published.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More