“Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod.”
Dragi vjernici! Slušajući ovaj redak evanđelja, u njemu nas Isus uči . Nije li to malo čudno, umirem da bi živio, zanimljivo! Ali drugog puta, ali i cilja za nas vjernike nema. Život izgubiti, da bi ga zadobio!
Da bi se naučio živjeti, moraš se naučiti umirati. Da bi bio sretan, moraš se odreći mnogih stvari. Između ostalog, moraš se osloboditi svoje sebičnosti, svoje tvrdoglavosti, svoje požude, svega što narušava tvoj odnos prema Bogu.
Teško je napuštati lice i kožu na koju smo se navikli, teško je odricati se karaktera s koji je ponekad težak. Svaka takva promjena, naravno mene, me zastrašuje. Ne znamo što će biti s nama, ali smo ipak u svojoj duši od Boga pozvani na nešto više, na nešto bolje, na vječno.
Ali kako to postići? Ne smijmo odmah poduzimati nikakve glupe korake. Naš svakodnevni život je naš najbolji učitelj. Uvijek jedno te isto, ista lica, isti poslovi. Uvijek iste želje koje nije moguće ispuniti. Uvijek isti nesporazumi i neuspjesi. Na svemu tome ćemo se brusiti poput dijamanta. To je bolno, naravno, ponekad je gotovo nemoguće izdržati. Ali postoji samo jedan put kojim se dolazi do vječne radosti, put križa. To je put uskrsnuća.
Kojeg li paradoksa. A taj paradoks života se sastoji u tome da onaj tko je život izgubio, zapravo ga dobiva. To se potvrđuje u mnogim svakodnevnim, najobičnijim situacijama. Recimo ako se previše navezujemo na svoje prijatelje, sigurno ćemo ih izgubiti. Ali ako nam u tom prijateljstvu nije glavni cilj posjedovati nekoga, već jedan zdravi odnos povjerenja, pa može čak i prijateljske ljubavi, tek tada dobivamo one prave, iskrene prijatelje.
Također borimo li se svim silama za ugled u društvu, sigurno ćemo ga izgubiti, taman kad smo pomislili kako nam je to pošlo za rukom, eto ti krah. Želimo li uvijek biti u središtu pozornosti, najvjerojatnije ćemo završiti kao sporedna figura. Ali ako smo dovoljno slobodni i hrabri, ponizni da budemo ondje gdje nam je oduvijek mjesto, često ćemo se naći u samom središtu zbivanja. Jednostavno darovati svoj život drugima je velika, ali i najveća umjetnost života. Time dobivamo život u pravom smislu riječi.
Ali da bismo mogli nekome nešto dati, trebamo najprije upoznati sebe. Jer mnoge ljude poznaješ, više ili manje, površno. Ali jednog čovjeka moraš temeljito poznavati. Ima jedan čovjek s kojim trebaš svakodnevno živjeti i kojega se ne možeš tako lako riješiti. Taj čovjek sjedi u tvojoj vlastitoj koži. Taj čovjek si upravo ti sam.
Braćo i sestre! Isus nam sve to potkrepljuje ovim lijepim primjerom zrna koje mora umrijeti, da bi nešto drugo nakon toga živjelo. Ono mora pasti u zemlju i umrijeti, inače ostaje samo i ne donosi rod. Tako je to kod svake sjetve. Takav je zakon prirode. Kroz umiranje do života. Kao što trs zimi izgleda mrtav. Sve je otpalo, odrezano. Samo ogoljeli, kvrgavi korijen trsa je ostao. Kakvo čudo u proljeće kad trs počne tjerati mladice.
Ovaj primjer pšeničnog zrna se odnosi na sve nas, vrijedi za svakoga od nas. On pokazuje duboki zakon života koji vrijedi za sve ljude. Ali isto tako podsjeća na trenutak našeg života, na smrt, koja na prvi pogled liči na poraz i na neuspjeh, a zapravo je najveća pobjeda u povijesti čovječanstva, pobjeda ljubavi nad grijehom, pobjeda života nad smrću. Baš preko smrti, ali i uskrsnuća će se on proslaviti.
Jer: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji”. U tim riječima zvuči radost, zahvalnost, ispunjenje. Tada se okreće ploča. Sasvim neočekivano on govori o umiranju, u slici pšeničnog zrna.
Umjesto da ostane na tragu uspjeha, dolaze riječi o neizbježnoj patnji: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” To je i danas zakon koji vrijedi. Tko sa strahom gleda na to, da osigura svoj život, da ga uživa, da živi samo za sebe, vjerujte neće moći izdržati. Sigurno će mu se život poput pješčanog sata isteći, a tada povratka nema.
U životu se moramo puno toga osloboditi. Puno toga mora umrijeti, da tako može novo rasti. Nije drukčije ni u Crkvi. Turbulencije, nemiri posljednjih godina su također tužno umiranje staroga lika Crkve, na kojem nam mnogi zamjeraju, pa vi niste in. Novi lik crkve raste u tišini, često još neopažen, kao malo pšenično zrno u proljeće. Živimo u nadi, da će umiranje pšeničnog zrna donijeti obilat rod. A zašto ta nada? Jer je Isus na tom putu bio uspješan: po križu i patnji do uskrsnuća.
Krenimo danas tim putem, putem Isusovim. Nemojmo si dopustiti da umremo, a da nakon toga ne niknemo i ne donesemo nikakvog ploda. Zamolimo danas Isusa da nam da dar nasljedovati ga u smrti, pa ćemo lako znati kako nam je živjeti. Amen!
Foto: pixabay.com
