Povijest je učiteljica života – stara je izreka. Mi Višnjičarci iz svoje povijesti mogli bismo puno toga naučiti, a jedna od bitnih odrednica je i društvena zauzetost, odgovornost, spremnost da se upozori na problem u zajednici i da se izborimo za svoja prava, za dobro drugoga.
Da su naši stari imali tu svijest i da su se znali boriti za svoja prava svjedoči i tekst koji sam ovih dana našao među svojom elektroničkom poštom. Naime, u Varaždinskim vijestima, broj 850. od 7. lipnja 1962. godine na šestoj stranici objavljen je tekst Mještanina Višnjice koji upozorava na problem s opskrbom električne energije pod naslovom “Sjekirom pale svjetlo”.
U nastavku pročitajte prijepis tog kratkog teksta:
“Poštovani druže uredniče!
Prošle je godine napokon i naše selo Višnjica dobilo električnu struju. Nakon tolikih stoljeća riješili smo se petrolejke. Svi smo radi toga zadovoljni, samo to nisu dva gospodara u selu.
Oni pale svjetlo na taj način što svake večeri udaraju sjekirom po električnom stupu, da bi se nekako žice spojile i nastao kontakt.
Svi se smijemo zbog toga, jer izgleda da oni umjesto šaltera imaju sjekiru.
Njima međutim, nije do smijeha. Tome su krivi nestručni električari koji su postavljali vodove.
Trebalo bi ovaj nedostatak što prije ispraviti da na kraju ne dođe do kakve nesreće.
Mještanin”
To je bilo 1962. godine. U vremenu bez telefona, računala, interneta i svih mogućih čuda komunikacijskih sredstava. Našao se jedan naš Višnjičarec koji je odlučio javno upozoriti na problem svojih susjeda. Uzeo si je vrijeme, napisao pismo uredniku, odnio ga na poštu i platio poštarinu…
Čini mi se, a nije to samo tako u našoj Višnjici, danas kad imamo sva moguća komunikacijska sredstva počesto nemamo osjećaja za vlastitu društvenu odgovornost, svijest o tome da smo dužni boriti se za opće dobro, ulagati u to svoje snage i sredstva. Počesto šutke, nezainteresirano gledamo kako ostajemo bez svojih prava, ili kako nam se nameće nešto izvana što ne želimo, bez da nas se uopće išta pitalo…
Šteta što se Mještanin nije potpisao imenom i prezimenom. Možda od straha da se ne zamjeri “vlasti”, a možda je samo bio čovjek koji nije mario za pohvale, zasluge, priznanja drugih za dobro što je učinio.
Kako god bilo, trebali bismo se češće ugledati na ovog Mještanina naše Višnjice!
