Prenosimo riječi za promišljanje našeg župnika Vlade Boraka iz župnog listića – Višnjevca.
Svi imamo oči. Ali ne vidimo svijet isto.
Neki su slijepi pored zdravih očiju,
dok su oni zaista slijepi u stanju vidjeti ljepotu.
Svi imamo uši. Ali ne čujemo svi isto.
Neki ne čuju cvrkut ptica, šum mora, zvuk prirode, ali čuju
ogovaranja, tračanja, tuđe probleme, opravdanja i izgovore.
Dok su neki koji istinski ne čuju, u stanju čak čuti poziv svoje duše.
Svi imamo tijelo. Ali se ne odnosimo prema njemu isto.
Dok će jednima biti hram u kojem žive, drugi će ga iscrpljivati i testirati do krajnjih granica, pitajući se zašto im je alarmom tijelo odgovorilo.
Svi imamo misli. Samo neki život prožive u njihovoj buci.
Boreći se s njima danonoćno. Dok će ih drugi naučiti kontrolirati i upravljati njima. Čak mislima i život kreirati.
Svi imamo Ego. Neki će zbog njega i umrijeti, ali s osjećajem
da su u pravu, jer im je to bilo važnije nego živjeti.
Dok će ga drugi razumjeti i potpuno razoružati.
I u miru s Egom do kraja života sretno živjeti.
Svi imamo želje i snove.
I dok jedni beskompromisno budu išli u ostvarenje istih,
drugima će sve glasniji biti njihovi izgovori.
Svi imamo mišljenje. I dok jedni znaju da je ono vrijedno samo
kad ga netko traži, drugi će ga nametati bez pokrića rezultatom
koje im je to njihovo mišljenje trebalo donijeti.
Svi imamo prošlost. Neki će zbog te prošlosti ostati ogorčeni cijeli
život, dok će drugi svoju prošlost iskoristiti
za vlastitu ekspanziju i uspjeh.
Svi imamo istu šansu za sretan život.
Samo sreća ovisi o izborima koje mi donosimo.
I dok će jedni na ovu posljednju rečenicu reći:” Tako je!”
Drugi se neće složiti, već će početi pričati
o drugima kao uzrokom njihove nesreće.
Svi smo mi isti… Jesmo li? ❤