Po Isusovu uskrsnuću svaki križ, svaka patnja, svaka nevolja ima svoj smisao!

0 198

Foto: Svečuje hrone (korpice), ne Veljiku sebotu pre križu pri Mendašima. Snimila Danijela Fijačko.

Znademo svi kako je lijepo doživjeti kad vam dijete ushićeno dotrči kući i svo zadihano jedva uspije ispripovjediti nešto lijepo što mu se dogodilo. Vijest je za dijete tako lijepa da ono nije moglo čekati, nego je dotrčalo i javilo. Evo tako je i nama jutros dotrčalo ovo uskrsno jutro i javilo: Gospodin je uskrsnuo! Evo, pogledajmo kako je to izgledalo na prvo uskrsno jutro. Kad je Marija Magdalena rano ujutro vidjela da je kamen s groba dignut, otrči Šimunu i Ivanu i javi im. Nato Šimun Petar i Ivan, ne časeći časa, otrče sami na grob da vide što se zbiva. Pogledat ćemo u svjetlu ovih događaja život apostola, posebno Petra i Ivana, od početka njihovog apostolskog poziva. Kao i u svakoj drami, možemo to staviti u tri čina.

Kada se na obalama Genezaretskog jezera pojavio Isus iz Nazareta, puk je bio oduševljen. Govorio im je kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci. Imao je srca za slabe i grešne, liječio je bolesne, riječ mu je bila snažna i privlačna. I onda su se pojavila između ostalih učenika i njih dvojica: Petar i Ivan. Bili su oduševljeni. Ostavili su svoje ribarenje, svoje lađe i pošli za njim. Svaki je od njih mogao reći zajedno s prorokom Jeremijom: „Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje“.

Stvarno je bilo divno ići za Isusom. Oni su bili među izabranom Dvanaestoricom. A Isus je bio velik i veličanstven. Poštovali su ga čak i njegovi protivnici i nitko nije mogao zanijekati njegova čudesa i nitko se nije usuđivao usprotiviti mu se, jer je mudrost izvirala iz njega. Isus je govorio o Božjem kraljevstvu. Za apostole je to bila gotova stvar. Ako je riječ o kraljevstvu, onda samo Isus može biti kralj, a oni prvi do njega. Nije onda čudo što je majka Ivana i Jakova htjela čak da njezini sinovi i među Dvanaestoricom imaju prvenstvo, pa da u Isusovu kraljevstvu budu Isusu jedan s desne, a jedan s lijeve strane. Apostoli su u svom oduševljenju pred sobom vidjeli blistavu budućnost. Ta što im se može dogoditi s Isusom koji je toliko mudar, toliko silan, koji je, očito, Božji miljenik?A onda dolazi strašno razočaranje.

Međutim, sve se odjednom promijenilo da se siroti učenici nisu ni snašli. Usred noći došli su naoružani ljudi i odveli Isusa. Apostoli su se pobojali za svoje živote i svi, baš svi su se razbježali. Osjećali su se vjerojatno kao bogat čovjek kojemu su u jednom prijepodnevu propale sve dionice na burzi, kao čovjek koji je u jednoj minuti potresa ili požara izgubio i kuću i sve što je posjedovao, kao čovjek koji je nakon punog pogotka samo jedne granate vidio pobijene tolike drage osobe. Propast. Kraj svijeta.

Istina, Ivan se ohrabrio, pa je pratio Isusa, ali bio je to čin milosrđa i poštovanja prema dragom i dobrom čovjeku. Što se snova o kraljevstvu tiče, sve se raspršilo kao balon od sapunice. A Petar? Volio je Isusa i htio ga je izdaljega pratiti, ali je potpuno „izgubio kompas“ i zatajio svoga Gospodina misleći da je sad ionako svejedno.

I onda, u nedjelju ujutro dotrči do njih Marija Magdalena. Govori budalaštine o praznome grobu. Što bi to moglo biti? Da nije ipak možda… Nije li On bio nešto govorio o uskrsnuću treći dan? Nemoguće. I onda trče. Trče obojica zajedno. Trče kao djeca, ne misleći što bi netko pomislio.

Ivan je bio prvi shvatio. Nitko nije ukrao Isusovo tijelo. Isus je uskrsnuo. Vidio je ubrus i povoje uredno složene. Lopovi ne bi iza sebe ostavili red ni tragove. Za Ivana je to bio siguran znak. Isus je uskrsnuo! Sve im se u glavi preokrenulo. Znali su da Isus nije više mrtav, da je živ, da je uskrsnuo, ali puno toga nisu razumjeli. Naime, ljudski govoreći, ako je Isus ionako uskrsnuo, čemu je uopće poslužila njegova smrt? Znamo, trebalo je čekati dok dođe Duh Sveti pa da razumiju…

Zar ne da sva ova tri čina možemo prepoznati i u našem životu, da se oni nekako izmjenjuju našim životima? I mi smo imali svojih razdoblja oduševljenja. Bilo je to vjerojatno naše djetinjstvo, prva pričest, krizma… To je vrijeme kada radosno slavimo naše blagdane, kada živimo u radosti u napretku vlastite obitelji, kada nam je jednostavno lijepo. A onda, obično kada to najmanje očekujemo, sve se potpuno promijeni. I onda ne shvaćamo kako Bog može dopustiti da se takve nevolje događaju ljudima koji ga ipak poštuju. A događaju nam se i teške i strašne stvari.

Upravo zbog toga, braćo i sestre slavimo Uskrs. Jer, Bog je Otac svojega Sina Isusa od mrtvih uskrisio baš zato da zauvijek pobijedi grijeh i smrt i svaku nevolju. Po Isusovu uskrsnuću svaki križ, svaka patnja, svaka nevolja ima svoj smisao. Krist je uskrsnuo, i mi ćemo uskrsnuti. I to ne samo da se nadamo uskrsnuću o uskrsnuću mrtvih, nego već sada s njime je i naš život uskrsnuo. U Kristu naš život dobiva svoj puni smisao. Zato se radujemo današnjem danu. Jer, za razliku od apostola onoga uskrsnog jutra, mi smo već primili Duha Svetoga i znamo: u Kristu uskrslom dobiva naš život svoj puni smisao. I u radostima i u žalostima i u uspjehu i u neuspjehu. Jer, po krštenju smo s njime suukopani u smrt, tako da smo već sada dionici i njegova uskrsnuća. Kristovo uskrsnuće koje danas slavimo naša je radost i naša je nada. Neka nas Gospodin podrži u toj vjeri. Amen !

Sretan Uskrs svima!

Leave A Reply

Your email address will not be published.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More