Ovo današnje vrijeme je vrijeme molitve. Svi svakoga nešto mole. Sluge mole gospodare, narod moli vlastodršce, dužnici mole vjerovnike. Publika moli svoje idole. Sirotinja moli bogataše. Slabi mole jake. Moli se na sve strane. Usmeno, pismeno, javno i tajno. Moli se u crkvama, u sinagogama, u džamijama. Moli se rodbinu, prijatelje, znane i neznane. Moli se preko telefona, mobitela. Molitve pljušte sa svih strana. Moli se anđele, svece i svetice. Moli se Boga. I sve se molitve svode na, manje više, običnu trgovinsku razmjenu.
Traži se i daje se. Daje se ne bi li se dobilo. Burza molitava radi danonoćno. U molitvama se laže, maže, obećava, prijeti, grozi. Otvoreno ili između redaka. Oni kojima se molitve uslišaju, oni likuju, a oni koji su ostali neuslišani negoduju i mijenjaju adresu kamo će poslati svoju iduću molitvu. Molitva nas prati od rođenja do smrti. Bila ona naša ili ljudi kojima je stalo do nas. Rađamo se uz molitvu majke i oca, a umiremo ili nas pokapaju, moleći se za spas naše duše. Bez molitve bi u životu bili kao bez udova, a s molitvom se čini kao da letimo na krilima.
Različite su i naše molitve. Ima onih iz duše, koje su više nalik golom vapaju, pa do onih silnih „mantranja“, kojima (uvjereni smo) ispunjavamo nekakve obveze i regule. Molitva se zna izvitoperiti, pa zna prijeći u moljakanje i u najobičnije žicanje. Mala djeca od rana moljakaju slatkiše i igračke, pubertetlije žicaju cigarete i prve poljupce, adolescenti moljakaju prolazne ocjene i veće džeparce, odrasli mole bolje radno mjesto, veću plaću. Kako stareći upadamo u sve veće probleme, svoje molitve najradije upućujemo razno raznim božanstvima (novac, moć, slava) koje smo sami stvorili.
Molimo se „bogovima“ koji od nas traže sve, a za uzvrat ne daju ništa. I kada navale nevolje i mi dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve i kome nam se moliti. Ali tada ili se ne možemo sjetiti kako moliti ili nam se vrijeme u pješčanom satu života prosulo kroz prste, i sve čemu se možemo nadati jesu molitve dobrih ljudi koji su shvatili bit molitve; jer oni ne mole za sebe, nego nesebično mole za druge, znane i neznane, pa tako i za nas.
„Nama Hrvatima, još samo dragi Bog može pomoći!“ Čuli ste ovu rečenicu bezbroj puta. Možda ste je i sami izgovorili. I baš u ovoj rečenici jest naš najveći problem. Naime, Bogu se utječemo tek kada iscrpimo sve druge mogućnosti. Lutamo „od Poncija do Pilata“, okrećemo se moćnicima ovoga svijeta, ponižavamo se do besramlja, prosimo do gadljivosti, a sve kako bi još jednom, po ne znam koji put, ostali „kratkih rukava“ i bili prevedeni „žedni preko vode“. I tek tada, frustrirani i očajni, okrećemo se Bogu. Molimo mu se. Vapimo. Zazivamo ga, jer smo došli na rub.
Jednom je jedan mudar čovjek rekao: “Mnogi ljudi mole kao da je Bog velika tableta aspirina. Traže ga samo kada ih boli.“
Molitva na rubu jest molitva koju molimo kada znamo da stvari više nikada ne će biti iste. I Isusova molitva, u današnjem evanđelju, je takva molitva na rubu. Isus zna što ga čeka. Izdaja, uhićenje, mučenje, lažno suđenje, nepravedna osuda i grozna smrt. Molite „na rubu“ su duboke. One nas prizemljuju i odvajaju od ove neprestane jurnjave i kaotičnog života kojeg živimo. One učvršćuju našu vjeru. Kada tako molimo onda se i samo nebo saginje kako bih nas čulo. Isus u današnjem evanđelju moli za druge. Ne za sebe. Moli za svoje učenike i za sve nas koji ćemo krenuti za njim kao njegovi svjedoci.
Isusova molitva je „molitva na rubu“. Isus je u tom trenutku uistinu bio, odnosno približavao se je rubu svojega zemaljskog života. Postoje mnogi rubovi u našem životu. To su trenutci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nepoznato. To su prijelomni trenutci, kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tražiti pomoć.
Priča jedan bolnički svećenik, da je jednu molitvu uvijek molio na odjelima hitnog kirurškog prijama i na jedinicama intezivne njege, na mjestima gdje su mnogi bili na rubu. Ona glasi ovako: „O Bože, podari mi riječi ili djela, ovdje i sada, što prije. Jer, pojma nemam što će mi ustrebati.“ A druga njegova molitva je bila: „Isuse, bolje da se sada pojaviš.“ Kaže, da te molitve i nisu bile baš nešto stilski složene, ali kaže taj svećenik – ja sam naprosto znao da trebam Božju pomoć, nije mogao sam, i zato je molio Boga za pomoć. Ali ne kao zadnju, nego kao prvu pomoć. U tome je bit.
“Moliti ne znači tražiti. Molitva je čežnja duše. To je dnevno priznanje svoje slabosti. U molitvi je bolje imati srce bez riječi, nego riječi bez srca“, kaže Mahatma Gandhi.
B i S ! Potrudimo se da naše molitve ne budu hrpa izblebetanih riječi i moljakanje Bogu, već naš iskreni razgovor s našim nebeskim Ocem.
Kako nam poručuje naš blaženik Alojzije Stepinac, čijeg smo se rođendana u petak prisjetili: „Kad vam oduzmu sve, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači!”
Foto: pixabay.com
