Jeste li bili u Rimu i jeste li posjetili Sikstinsku kapelu? Jeste li je kad vidjeli na pokojoj fotografiji, dokumentarcu? Ako jeste, onda ste sigurno pogled bacili na Michelangelovo umjetničko djelo Stvaranje Adama. Bog ne samo da udahnjuje svoj duh nego se čovjek i Bog dotiču. Čovjek i Bog dotiču se svojim najosjetljivijim mjestima – vrhovima prstiju. Taj prizor je stvarno nježan i doživljen umjetnikov izraz. Michelangelova poruka je čin ljubavi.
Ta slika nalazi se u današnjem Evanđelju dva puta. U gužvi i metežu koja se odigrava oko Isusa, jedna žena dotiče se njegovih haljina. To po mišljenju učenika nije ništa neobično. Ali žena doživljava u tom doticanju ozdravljenje od patnje koja je već dugo vremena opterećivala njezin život. Od Isusa izlazi ozdraviteljska snaga koja mijenja život. Žena ne traži više utočište u snazi liječnika, najrazličitijih lijekova i terapija, nego samo kod onoga čije jednostavno doticanje obećava život.
Na nešto drugačiji način stavljen je naglasak na oživljavanje, uskrsnuće Jairove kćeri. Da, slika buđenja mrtvoga djeluje puno dramatičnije i uvjerljivije, i mi taj događaj povezujemo brzo s odlučujućim događajem naše vjere: s uskrsnućem Isusovim od mrtvih. Ovaj put aktivnost polazi od samoga Isusa na očigled mrtve djevojke i drugačije nije moguće: na njemu počivaju nade. Isus ispunjava tu nadu, spašava od smrti za novi život.
Radosna vijest dolazi do našega uha: naš Bog je Bog, koji nas dotiče i daje se dotaknuti. I tamo gdje taj Bog susreće naš život, tu dolazi do promjene, s njime oživljava naš život, s njime preskačemo i granice smrti.
Ta poruka je za nas s jedne strane najdragocjeniji poklon, a s druge strane i zadaća koja nam je kao kršćanima predana.
Kao što je Isus pokazao, tako treba biti i naš život, naši postupci, naša djela, ako želimo živjeti kraljevstvo Božje: mi trebamo doticati i dopustiti da budemo dotaknuti – doticati s našom snagom i radošću. Trebamo dopustiti da nas dotaknu nevolje drugih, mreže odnosa koje drugi bacaju prema nama i da dijele sreću s nama. Baš na način kao što smo slušali u drugom čitanju: “Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu, da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.” Kojih li jakih i opominjućih riječi!
Čini se da apostol Pavao naviješta upravo naklonost Božju prema nama. U riječima apostola je jasno za čim se ide prije svega: dati svjedočanstvo o naklonosti Božjoj prema nama ljudima, a ne nikakva jednosmjeran ulica, nego izmjenična igra snaga. Poput interneta – primaš da bi mogao dalje slati! Nitko nije tako slab da ne bi mogao dati, nitko tako jak, da ne bi mogao biti upućen na naklonost Božju
Kraljevstvo Božje koje je Isus svjedočio svojim djelima i govorima, ističe isto tako: oni koji se odlučuju za kraljevstvo, nisu jedni protiv drugih, ne žive na korist drugih. Kraljevstvo Božje je dati dotaknuti se, biti slobodan od moći i skromno. Nada da se premjesti u Crkvu i svijet, zahtjeva još puno vremena i strpljivosti. Mi ljudi po prirodi funkcioniramo drukčije. To znamo. Ali Isusovim zahtjevom možemo uvijek iznova biti svjesni krivih putova u Crkvi i svijetu i startati pokušajem obraćenja, korekture.
Zaključak: znajmo se dotaknuti Božjom dobrotom i ljubavlju, i tom istom dobrotom i ljubavlju dotičimo druge. Dajmo drugima ono što besplatno primamo od neizmjerne Božje ljubavi
Jeste li bili u Rimu i jeste li posjetili Sikstinsku kapelu? Jeste li je kad vidjeli na pokojoj fotografiji, dokumentarcu? Ako jeste, onda ste sigurno pogled bacili na Michelangelovo umjetničko djelo Stvaranje Adama. Bog ne samo da udahnjuje svoj duh nego se čovjek i Bog dotiču. Čovjek i Bog dotiču se svojim najosjetljivijim mjestima – vrhovima prstiju. Taj prizor je stvarno nježan i doživljen umjetnikov izraz. Michelangelova poruka je čin ljubavi.
Ta slika nalazi se u današnjem Evanđelju dva puta. U gužvi i metežu koja se odigrava oko Isusa, jedna žena dotiče se njegovih haljina. To po mišljenju učenika nije ništa neobično. Ali žena doživljava u tom doticanju ozdravljenje od patnje koja je već dugo vremena opterećivala njezin život. Od Isusa izlazi ozdraviteljska snaga koja mijenja život. Žena ne traži više utočište u snazi liječnika, najrazličitijih lijekova i terapija, nego samo kod onoga čije jednostavno doticanje obećava život.
Na nešto drugačiji način stavljen je naglasak na oživljavanje, uskrsnuće Jairove kćeri. Da, slika buđenja mrtvoga djeluje puno dramatičnije i uvjerljivije, i mi taj događaj povezujemo brzo s odlučujućim događajem naše vjere: s uskrsnućem Isusovim od mrtvih. Ovaj put aktivnost polazi od samoga Isusa na očigled mrtve djevojke i drugačije nije moguće: na njemu počivaju nade. Isus ispunjava tu nadu, spašava od smrti za novi život.
Radosna vijest dolazi do našega uha: naš Bog je Bog, koji nas dotiče i daje se dotaknuti. I tamo gdje taj Bog susreće naš život, tu dolazi do promjene, s njime oživljava naš život, s njime preskačemo i granice smrti.
Ta poruka je za nas s jedne strane najdragocjeniji poklon, a s druge strane i zadaća koja nam je kao kršćanima predana.
Kao što je Isus pokazao, tako treba biti i naš život, naši postupci, naša djela, ako želimo živjeti kraljevstvo Božje: mi trebamo doticati i dopustiti da budemo dotaknuti – doticati s našom snagom i radošću. Trebamo dopustiti da nas dotaknu nevolje drugih, mreže odnosa koje drugi bacaju prema nama i da dijele sreću s nama. Baš na način kao što smo slušali u drugom čitanju: “Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu, da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.” Kojih li jakih i opominjajučih riječi!
Čini se da apostol Pavao naviješta upravo naklonost Božju prema nama. U riječima apostola je jasno za čim se ide prije svega: dati svjedočanstvo o naklonosti Božjoj prema nama ljudima, a ne nikakva jednosmjeran ulica, nego izmjenična igra snaga. Poput interneta – primaš da bi mogao dalje slati! Nitko nije tako slab da ne bi mogao dati, nitko tako jak, da ne bi mogao biti upućen na naklonost Božju
Kraljevstvo Božje koje je Isus svjedočio svojim djelima i govorima, ističe isto tako: oni koji se odlučuju za kraljevstvo, nisu jedni protiv drugih, ne žive na korist drugih. Kraljevstvo Božje je dati dotaknuti se, biti slobodan od moći i skromno. Nada da se premjesti u Crkvu i svijet, zahtjeva još puno vremena i strpljivosti. Mi ljudi po prirodi funkcioniramo drukčije. To znamo. Ali Isusovim zahtjevom možemo uvijek iznova biti svjesni krivih putova u Crkvi i svijetu i startati pokušajem obraćenja, korekture.
Zaključak: znajmo se dotaknuti Božjom dobrotom i ljubavlju, i tom istom dobrotom i ljubavlju dotičimo druge. Dajmo drugima ono što besplatno primamo od neizmjerne Božje ljubavi. „Besplatno primiste, besplatno dajte…“ Amen!
Foto: pixabay.com
