Hrabro zakoračimo u avanturu promjene samih sebe!
Isusove učenike na Uskrs nalazimo iza zatvorenih vrata kad im se ukazuje uskrsli Isus. On ih tada umiruje i ohrabruje. Otvara im nadu. Nakon tjedan dana, ponovno ih nalazimo u strahu iza zatvorenih vrata. Isus ih ponovno umiruje i ohrabruje. Na Uzašašće ostaju zagledani u nebo. Isus koji im se do sada ukazivao, napušta ih. Nije im više vidljiv. Ponovno se zatvaraju u svoj strah, u same sebe.
I danas, pedeset dana nakon Uskrsa, učenici su opet na istom mjestu gdje su bili na Uskrs i tjedan dana nakon Uskrsa – u dvorani na katu, iza zatvorenih vrata. I ovdje su suočeni sa Duhom Svetim, ispunjava se obećanje koje im je ranije sam Isus dao. Iz toga događaja danas, možemo prepoznati tri koraka razvoja od one uplašene šačice učenika pa do temelja naše Crkve.
Prvo: događa se pokret! Kroz pedeset dana učenici su bili statični, uvijek ovdje uz Dvoranu posljednje večere. Od silaska Duha Svetoga vidimo kako kreću u svijet noseći radosnu vijest. Od ovog trenutka Crkva postaje u pokretu! Ona izlazi iz Dvorane posljednje večere. Kako bi papa Franjo rekao, „Crkva izlazi iz same sebe i to je bitna sastavnica njezina postojanja. Inače će istrunuti“.
Drugo: događa se jedinstvo u različitosti! U dvorani su prisutni Židovi i simpatizeri iz gotovo cijelog tada poznatoga svijeta. I svi razumiju apostole na svojim jezicima. Svatko je od njih različit, a opet ih to isto evanđelje ujedinjuje, nalazi u njihovoj različitosti. Pokret Crkve iz dvorane posljednje večere omogućava joj da Božju riječ približi svima i svakome. Bez obzira na sve! Nema granica – kulturnih, povijesnih, nacionalnih, moralnih, bilo kakvih. Riječ je za svakoga i to ondje gdje se on nalazi.
Treće: Duh daje hrabrost! Njima koji su bili u strahu iza zatvorenih vrata, omogućava da izađu. To se događa već u nutrini svakoga čovjeka. Pogledajmo djela Duha u drugome čitanju (Gal 5,16-25)! Živjeti ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost, nije lako. Nalazimo u sebi stotine prepreka i granica. Lakše je ostati u djelima tijela kao što su bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstvo, svađa, ljubomora, srdžba, spletkarenje, razdor, strančarenje, zavist, pijančevanje, i slično. To od mene ne traži nikakvu promjenu, nikakvu hrabrost. Živjeti ljubav, to može samo hrabar čovjek. To nam omogućava Duh Sveti!
Sjetimo se danas što Duh Božji čini s nama. Čisti nas od naših grijeha. Poziva nas na rat i borbu protiv svih zlih sklonosti, protiv svakoga grijeha. Isus nam u svome Duhu daje novo srce i nov duh. On nas preobražava u prave ljude, prema onome: „Evo, sve činim novo!“ I onda u nas ulijeva svoga Duha koji je onaj duboki mir. Da ne bismo to krivo ili površno shvatili: ima i bit će u meni i nesigurnosti i nesavršenosti, bit će u meni i boli i žalosti. Neće mi nedostajati ni križeva ni trnovitih kruna. Imat ću i ja trenutaka tjeskobe i krvavog znoja, ali u isto vrijeme znam: darom Duha, duboko u mom srcu počiva Kristov mir, mir koji dolazi od njegova Duha.
I taj mir nam nitko neće moći uzeti. Jer, znamo, u nama je Božji mir. I to se događa u nama snagom Kristove smrti i uskrsnuća, snagom njegova Duha. Mi smo Božji. Po Kristovu Duhu Bog boravi u nama. Tko nam što može? Kraj svih nevolja, pa i pored svih naših nesavršenosti znamo, vjerujemo i osjetimo: Kristov mir je u nama, tako da onda i mi možemo s psalmistom reći: „S Bogom svojim preskačem zidine!“
To je poruka za naše vrijeme. Isus ne daje isprazna obećanja. Ne govori da će nam biti lako i lagodno, ali jedno sa sigurnošću obećava i daje: svoga Duha, svoj mir, svoju snagu i sigurnost da je s nama „u sve dane do svršetka svijeta“.
Krenimo, dakle! Iziđimo iz sebe samih! Približimo se svakome, pa i onom sasvim različitom od nas i navijestimo mu radost evanđelja! Hrabro zakoračimo u avanturu promjene samih sebe! Amen!
Foto: pixabay.com