Poštovani, Višnjičarke i Višnjičarci u Domovini i inozemstvu, čitatelji našega višnjičkog portala, članovi Facebook grupe, svi vi kojima je naša Višnjica srcu draga. Na kraju godine obično se rade završni računi, gleda se što se učinilo, a što propustilo učiniti ili se nije učinilo, sastavljaju popisi planova i želja za novu godinu.
Dok pišem ovu novoljetnu čestitku i zahvalu u ime nas iz Zavičajne udruge Višnjica, mislima se vraćam u djetinjstvo. Sjećanja mi vraćaju slike dočeka novoga ljeta na mojem Matečkevem briegu. Postojao je običaj da se pripremi mali bor, u pravilu brvica, da ju se okiti i čim bi kucnula ponoć s tom brvicom išli bi muški kao glave kuće do zdenca kojega bi okitili tom brvicom.
Jedne ljete išel sam i ja z svojim tatom Andrijom. Bile je važne dojti prvi do zdenca u novem ljetu, jer se vervale da to donosi posebnu sreću. Zmislim se kak sum bil ko dečec uzbuđen dok sme s tatu čakali da kucne ponoć i kak sme se poprečki po slivlju žurili v grabu do zdenca da dojdeme prije drugih suseda Draša i Ljujza.
Tisti krat bilji sme prvi pri zdencu. Tata je del okinđanu brvicu na zdenec, a onda je s kantu zel vode iz zdenca, prekrižil sebe i zdenec, zmolili smo Oče naš, a pokljem je spil kupicu vode i hmil se z novoljetnu vodu. Tak sum i ja napravil čeprav mi ledena voda ni pasala. Tak su napravili i drugi susedi, čestitali sme si nove ljete i s kantu novoljetne vode vrnuli se v hižu spat. Moma Zora i babica Bara su spale tak da su se tek vjutre hmile.
Puno puta sam razmišljao o značenju tog običaja, svojevrsnog obreda, rituala. Zašto zdenac? Zašto voda? Odgovori koji mi se čine smislenim su u ovome: zato što je voda izvor života, ona je jedan od najvrsnijih simbola života. Naši stari su to znali, osjećali, oni su živeli od prirode i s prirodom.
Kiteći brvicom zdenac, naši stari su na početku nove godine, odajući počast zdencu, odavali zapravo počast životu.
Obnavljali su svoj savez s prirodom duboko u sebi osjećajući da nisu njezini gospodari, nego samo njezin dio, vrlo slab, krhak i potpuno ovisan o prirodi. I što je također važno, naši stari bili su svjesni čovjekove nemoći pred neizmjerljivom snagom prirode i njezinog Stvoritelja.
Današnji, moderan, tehnološki napredan čovjek koji već polako planira kolonizaciju Marsa i svemira, zaboravio je na temelje, na osnove i zato nema ni mira ni blagoslova. Ponaša se kao razmaženo derište koje ne poštuje ništa i nikoga i koje misli da je ono centar svijeta i da smije raditi što hoće bez ikakvih posljedica.
A onda nas priroda svako malo opomene. Nažalost, ostajemo dosljedni u misiji samouništenja… No, toga smo itekako svjesni pa neću dalje od tome, nego još par misli uz običaj kićenja zdenca u novogodišnjoj noći.
Zašto smo se dolaskom na zdenac prekrižili i znakom križa blagoslovili zdenac? Bila je to zahvala Bogu, zahvalu Stvoritelju koji je izvor svakoga života. Bio je to na neki način obredni blagoslov vode kao u crkvi kad svećenik zaziva blagoslov Božji nad vodom kako bi ona postala materijalni znak Božje prisutnosti.
No, najvažniji dio tog običaja je pranje lica u toj novoljetnoj vodi. Zašto? Ima duboki smisao, jer voda je uvijek bila sredstvo čišćenja, kako u svakodnevnom životu, tako u liturgiji. A ako uzmemo i samu biologiju i funkciju vode u organizmu, onda se kao prva njena funkcija otkriva upravo funkcija čišćenja organizma od otrova, od onoga što nije dobro u nama i što šteti organizmu.
Tako, nakon što smo se pomolili i zazvali Božji blagoslov nad vodom, učinili je sredstvom Božje prisutnosti, umili bismo se njome kako bi nas ona očistila od svih nečistoća, od svega lošega, grijeha, promašaja, na kraju zla koje smo učinili u protekloj godini i kako bismo tako očišćeni i promijenjeni mogli zakoračiti u novu godinu, kao novi ljudi, kao oni koji u novoj godini žele biti bolji ljudi, pošteniji, vrjedniji, nesebičniji, iskreniji…
To pranje lica novoljetnom vodom zapravo je svojevrsna molitva za novi početak, obnova saveza s prirodom i njezinim Stvoriteljem.
Dragi prijatelji, zar ne zadivljuje mudrost naših starih?
I zar onda nije važno otkrivati, čuvati, živjeti i nadograđivati baštinu naših starih?
Uvjeren sam da jest i što sam stariji to više uviđam tu mudrost i važnost njezina otkrivanja, čuvanja i življenja. Na kraju ti razlozi bili su glavni motivi da pokrenemo Zavičajnu udrugu naše Višnjice, da spasimo to blago prošlosti bez koje će nam budućnost biti ne samo prazna, nego će sa sve većim tehnološkim napretkom koji nas otuđuje jedne od drugih postati besmislena i beživotna.
Danas je sve manje zdenaca. Mnogi su se urušili, presušili zbog neodržavanja, a voda koja je izvor i simbol života kao da sve više nestaje, gubi se u dubinama, bježi s površine zemlje po kojoj i sve manje ljudi hoda. Nažalost tako je i u našoj Višnjici, pogotovo u mojem Zalužju i Višnjičkoj Jazbini.
Pogledao sam statistiku koju je naš župnik vlč. Vlado objavio u Župnom listiću i nažalost ona je i ove godine u znaku izumiranja – 21 umrlih i 10 krštenih u protekloj godini u našoj Višnjici. Podaci nisu alarmantni na prvi pogled, ali potvrđuju trend zadnjih desetljeća. Hoće li se u novoj godini to promijeniti? Nadajmo se i vjerujmo u to. Što je najvažnije učinimo sve što je u našoj moći da naša Višnjica, naši višnjički bregi opet budu puni smijeha, dječjih uzvika, pjesme, obrađenih polja i vinograda kak su i nekad bili.
Ja sam uvjeren da se to može, ali samo zajednički. A da je zajedništvo moguće i koliko se zajedništvom može napraviti toga smo svjesni. Mogli smo to videti i osjetiti i nedavno za vrijeme Adventa u Višnjici kad su se naše udruge složile i u suradnji s našim Župnikom organizirale druženja nakon zornica. Naša cirkva je bila puna kao i trg posle zornic. Mogel se videti i osjetiti ponos, radost, osjećaj zajedništva i pripadnosti. S lica ljudi se dale iščitati – Višnjica moj je dom i tu bum ostal, tu se bum boril!
Na kraju ovog podužeg obraćanja, htel bi se osvrnuti na naslov. Ne, Višnjica nije „Bogu iza nogu“, „selendra“ bez perspektive i budućnosti u kojoj ne vredi živeti i ulagati, iz koje treba čim prije pobeči u „grad“. Baš naprotiv – Višnjica je mjesto gde tragovi života postoje 80 000 godina unazad! Višnjica je mjesto neprocjenjive kulturne, prirodne, sakralne i svake druge baštine, ne samo na lokalnoj, nego i svjetskoj razini.
Višnjica je, kako joj to i ime govori – višnji, na visini, na visokome, uzdignuta – tako da je svi mogu vidjeti. I trebaju je vidjeti.
Višnjica je vrata Hrvatske! To će posebno doći do izražaja ulaskom Hrvatske u Schengenski prostor kad će se maknuti te neprirodne barijere granica koje su nas izolirale, odvojile na neki način od svijeta.
Dragi Višnjičarci u ime Zavičajne udruge Višnjica, želim nam u novoj 2022. godini upravo to – zajedništvo, mudrost i snagu da Višnjicu kao vrata Hrvatske širom otvorimo svijetu, pokažemo ljepotu i bogatstvo svoje baštine i da je iz dana u dan vrijednim radom, poštenjem dobrotom izgrađujemo u mjesto života!
Mjesto u kojem će ponovno provrijeti zdenci života! Neka nam u tome pomogne naša Nebeska zaštitnica Marija i Novorođeni Kralj!
Srečne nove ljete num sima Bog daj!
U ime Zavičajne udruge Višnjica
Zvonko Franc,
predsjednik