Nek’ našu Višnjicu obasja svjetlost Uskrsne zore, zrakama Života rastjera svaki mrak straha i smrti!
Najveći čovjekov neprijatelj je strah. Jedan jedini – strah od smrti. Svi drugi strahovi samo su različita lica tog istog straha koja se pojavljuju svakoga dana različitih intenziteta tjerajući nas da se ne opustimo, da se, paradoksalno, ne prestanemo boriti za život, da ne odustanemo od sebe, a onda i od onih koji su nam važni – naše obitelji, prijatelji i što nije manje važno, od naših snova, nadanja, čežnji.
Smrt i život tako su neraskidivo povezani u jednoj čudesnoj Igri koju čovjek, od kada postoji, pokušava shvatiti, odrediti pravila, usmjeravati je prema svojim željama i interesima. Barem tako mislimo, tako bismo željeli.
No, istina je da se ta Igra ne da kontrolirati, da joj čovjek ne može biti gospodar, jer ga ta Igra nenadmašno nadilazi. Istina je da je čovjek samo dio te Igre. I to ne važniji od drugih sudionika, nego, mogli bismo to tako reći, tek povlašteni igrač. Dana mu je prednost nad drugima u tome što svojim osjetilima i razumom može naslutiti veličinu i snagu te Igre i svoje malenosti.
Želeći Vam čestitati Uskrs u ime svih nas članova Zavičajne udruge Višnjica, želim Vam ponajprije zahvaliti za svu podršku koju nam dajete u našim nastojanjima da našu Višnjicu učinimo što ljepšim i blagoslovljenijim mjestom za život.
Nije to nešto revolucionarno, veliko, nešto što smo mi dali, izmislili, izgradili. Naša je jedina „zasluga“ što smo imali snagu suprotstaviti se jednom od najraširenijih naličja straha – sebičnosti. Stanju u kojem ili nas nije briga za druge i važni su nam samo naši interesi, ili jednostavno ne želimo riskirati neuspjeh, ogovaranje, podmetanje, odgovornost, žrtvu pa se zatvaramo u svoje male svjetove misleći da smo tako sigurni od opasnosti koje strahovi uvijek iznova proizvode čineći ovaj svijet manje mjestom života, a više mjestom smrti.
A znate li dragi Višnjičarke, Višnjičarci i svi vi koji volite Višnjicu što je najljepše?
To što nismo samo mi iz Zavičajne udruge spremni suprotstaviti se strahovima koji nas zatvaraju u sebičnost! Mi smo tu među mlađima.
Naši vatrogasci, naša športska udruga, naši lovci, naši Ketači i Tomosi, da navedem najprije naše udruge, svi oni dokaz su da Višnjica nije i neće pokleknuti i uzmaknuti pred strahovima koji bi nas okovali okovima sebičnosti i doveli našu Višnjicu do polaganog, ali sigurnog izumiranja, nestanka s povijesne pozornice, gubitka mjesta u ovoj čudesnoj Igri što se zove život!
I nisu samo članovi Udruga, tu je naša župa, naša škola, naš višnjički vrtić, naši poduzetnici, to su ponajprije toliki vrijedni i dobri ljudi koji svakim danom uvijek iznova u nemilosrdnoj borbi sa strahovima života ne odustaju, ne bježe s bojnog polja, nego se iznova dižu kad padnu dokazujući tako da Višnjica ne nosi bez razloga ovo ime koje izvire iz riječi – višnji, visina.
Cijela povijest Višnjice koju sabiremo u monografiji i koju se nadamo izdati ove godine pokazuje i dokazuje da Višnjica i Višnjičarci nikad nisu i neće odustati od svog imena, od sebe, od mjesta koje im pripada – u visinama, što bliže suncu, nebu i zvijezdama, a nikako ne u mračnim močvarama sebičnosti, zatvorenosti, straha i smrti.
Sretan nam Uskrs drage Višnjičarke i Višnjičarci, dragi Prijatelji naše Višnjice!
Neka nas sve obasja svjetlost Uskrsne zore, neka zrake Života otope svaki led sebičnosti u nama!
Neka nas Gospodin Isus Krist koji se nije bojao križa, borbe sa smrću i same smrti, ispuni svojim mirom, dade nam snagu da poput Njega hrabro koračamo prema vlastitom uskrsnom jutru!
Nek naši dani proteku u tihu lijuć se rijeku vječnosti, kuda koračamo tuda da bacamo snopove zlatne svjetlosti – kako je to ispjevao Izidor Poljak naslovnik naše osnovne škole u jednom od svojih himana!
Hvala Vam!
U ime Zavičajne udruge Višnjica,
Zvonko Franc
Foto: Detalj sa slike „Uskrsnuće Isusa Krista“, Rafael, Wikipedia