Sjećate se prvih pokušaja pisanja velikog i malog slova? “Od crte do crte!” I tako po nekoliko redaka dok ruka ne zaboli… Ili prvih pokušaja zbrajanja jabuka s jabukama, krušaka s kruškama? I onih dana kad bi nam se pomiješale kruške s jabukama! Pa bi se možda i naljutili na nas, za minutu nam oprostili i opet nam sve sa smiješkom po stoti put objasnili. Zaslužni su i za rješavanje prvih konflikata, čuvali su brojne zaljubljene tajne i usmjeravali nas ka ispravnom putu. Oni možda nisu rođeni u Višnjici, ali su gotovo cijeli svoj radni vijek proveli ovdje i ostali.
U rubrici „Male sme se pespeminalji“ razgovarat ćemo s brojnim zanimljivim govornicima, a danas smo se odlučili porazgovarati s nekoliko umirovljenih učitelja Osnovne škole Izidora Poljaka Višnjica. Glavni povod razgovorima bila je činjenica kako su to redom osobe koje su doselile u Višnjicu u potrazi za poslom te pojedinačno gotovo pola stoljeća učile, poučavale, odgajale višnjičku djecu, živjele i ostale živjeti u Višnjici. Njihov doprinos opismenjavanju i odgajanju Višnjičarki i Višnjičaraca je neosporiv, a k tome valja dodati i mnoštvo inicijativa, truda i doprinosa boljem i ugodnijem životu u Višnjici te širenju dobrog glasa o uspjesima njezinih učenika. Nažalost, neki od njih više nisu sa nama. Rado ih se sjećamo i Bog im plati!
Naši sugovornici redom su imigranti s prostora Lijepe naše. Danas mirovinu uživaju u Višnjici te aktivno žive svoju svakodnevnicu i doprinose društvenom životu. Uživaju u blagodatima mirnih višnjičkih bregova, pišu pjesme, izrađuju rukotvorine, obrađuju vrtove, dočekuju unuke, prisustvuju na godišnjicama svojih razreda, … , i rado se prisjećaju prošlih vremena. Nerijetko sa knedlom u grlu i suzom u oku. Tko bi im zamjerio? Kako kažu, bila su to siromašnija, jednostavnija i složnija vremena. Učitelji su pomagali mještanima, mještani učiteljima. Živjelo se u zajedništvu i za opću dobrobit. Uživalo se u lijepim vremenima, priskakalo u pomoć u onim lošim. Nisam imala prilike živjeti tada, ali u ugodnim razgovorima o prošlih pola stoljeća i meni se ponekad stegnulo grlo. „Bilo je to lijepo vrijeme, vrijeme naših mladosti!“, kažu naši učitelji – naši Višnjičarci.
Razgovor ćemo početi s našim učiteljem hrvatskog jezika, pjesnikom i glavnim urednikom naše višnjičke web stranice, Đurom Jelović.
Učitelju, predstavite nam se!
Vrbanjac rođen (11. travnja 1945.) u Bošnjacima, kuća mi je u Posavskim Podgajcima, a živim u Višnjici. Školovao se u Vrbanji, Brčkom, Rijeci i Zagrebu.
Kako i zašto Višnjica? Prvi dojmovi Višnjice?
Višnjica nije bila moj izbor, nisam ni znao gdje je to mjesto. To mi je u ono vrijeme i u onim okolnostima bio bijeg iz Platonove pećine. „Pećina“ se djelomice i nastavila sve do 1990. No, u sasvim drugim okolnostima i bezopasno. Možda će biti zgodno ako ispričam kako sam stigao u Višnjicu. Nakon niza peripetija da lociram mjesto, ipak sam doznao da trebam iz Zagreba do Varaždina. U Varaždinu kupim vozovnicu za Višnjicu, autobus ide u 9,30. Čekam na peronu, vrijeme već prošlo, autobusa nema. Pitam jednog čekajućeg putnika, a on mi reče: Ja, gospon, nabu išel. U putničkoj agenciji mi objasniše hladno kao da je to najnormalnija stvar : autobus se pokvario, idući ide u 12 sati. Pade mi na pamet Preradović: Bože mili, kud sam zašo… kad ugledah spas – taksi. Iskrcah se kod škole, u dvorištu, i vidim čovjeka zasukanih nogavica, pere auto. Malo stanem, okrenem se, kad ide učiteljica s malom djecom. Predstavim se i upitam za ravnatelja, a kolegica pokaza na perača auto i reče: Eno ga. Tako sam upoznao ravnatelja Slaveka.
Recite nam nešto o prvim godinama rada u školi? Zanimljivosti, osjećaji, problemi, …
Došao sam pri kraju školske godine, dobio razredništvo, 8. razred, preko trideset učenika ( a ja sam došao iz Prezida gdje je u razredu najviše bilo 14 učenika). Tada je u školi bilo po dva odjela svakog razreda pa sam radio u a odjelima od petog do osmog razreda. U prvim kontaktima sam od djece tražio da mi govore kajkavski, da čujem taj idiom. Nastala opća smijurija kod djece. Na kraju doznam da im je bilo zabranjeno u školi govoriti pe domači. Prvu sam im domaću zadaću zadao, u svim razredima, opis okoliša svoje kuće – pe domači. Tako sam počeo učiti kajkavijanu pe višnički. Obostrano obučavanje. Nisam naučio baš govoriti, ali naučio sam razumjeti. Pa sam i pisao pomalo kratke zapise, poslije haiku što nazvah kajhaiku. Ubrzo sam spoznao da se u Višnjici ne govori kajkavski nego kakavski. ( Ka pa ja to?) Bilo je najzanimljivije o literarnoj družini, kad su djeca bila opuštena, sjedili kako su htjeli, govorili kako su htjeli…poučavali vučitela pe višniki. Ah, mogao bih o dojmovima tri dana pričati.
Pamtite li neke zanimljive priče/nepodopštine učenika?
Teškoće? Ne bih rekao da mi je nešto bilo teško, ali mi je ponešto ipak bilo teško razumjeti. Evo jedne zgode. Prolazim hodnikom kad u mojemu razredu, 5. razred, galama, urnebes. Uđem i imam što vidjeti. Mala djevojčica mlati dječaka. Ostali navijaju. Upitam je zašto ga tuče, a ona: Kad me zabava. Nasta tišina, a djevojčica do nje joj šapuće: rači zafrkava. No na ponovni moj upit ona opet isto. Pokušam objasniti kako je to psovka, a puca meni: …mi se tak doma spominjamo. Onu riječ kad je kartanje u pitanju ne ću ni reći, nije za novine, što bi rekli. Ili o onom kako sam na jednom roditeljskom sastanku, a mame su bile uglavnom nazočne, izazvao val smijeha nesmotrenom jezičnom konstrukcijom, što bi neki rekli lapsus linguae (jezična pogrješka).
Što Vam je najviše ostalo u sjećanju sada kada vrtite film unatrag?
Sjećanja, sjećanja… Ma ima puno lijepih stvari, nešto malo mučnih, ali, sjećajmo se samo lijepoga, dulje ćemo živjeti! Što se tiče rada s djecom, bio sam oduševljen voljom da se nešto uradi. Neki su učili više, neki manje, za učinak postoji ocjena, ali nikada nisam doživio da bi netko rekao da mu ne treba to što ja poučavam, hrvatski jezik. I, i danas mi je toplo oko srca, da kažem tu uobičajenu uzrečicu, kad se sjetim razgovora djece po hodniku odlazeće na nastavu. „ Šti imate?“ – upita učenik učenika s kojim se mimoilati. „Hrvatski. – odgovori mu upitani. „Ah, blago tebi!“ – uzvrati pitatelj. Naime, djeca nikada nisu osjećala opterećenje kad su dolazila na nastavu hrvatskoga jezika. A kažu da je hrvatski među najtežim predmetima u školi. Ili, kad me je jedna ekipa učenika htjela odučiti od pušenja.
Da li bi nešto promijenili? Žalite za nekom odlukom?
Odluke su mogućnosti osobe u određenom trenutku. Ne može se ni za čim žaliti nakon urađenoga. Tada si uradio tako, drugi bi dan drukčije. Pogubno je kajati se. Jer se kajanjem gubi samopouzdanje, čovjek počne sumnjati u sebe sama. Treba li nam to?
Koliko su se stvari u školstvu promijenile u odnosu na Vaše početke i posljednje godine u školi u Višnjici? Na koji način?
Kad sam došao u Višnjicu, donio sam promjene. Uobičajeno je bilo prepisivati planove i programe, a ja sam sam pisao svoje planove i programe i priprave. Da bih dokazao kako je to valjano, pozvao sam inspektora (savjetnika) i on mi je to pohvalio. Drugo, uobičajio sam informacije za roditelje, što je ovdje bilo nepoznato. Dalje, roditeljske sam sastanke imao nedjeljom nakon jutarnje mise i većina roditelja je dolazila, na opće čuđenje kolega. „U travi se žute cvjetovi…“ nastava na livadi, tihi podsmijeh nekih. Vrste riječi – nastava na igralištu uz sat tjelesne kulture. I, što je najvažnije, predmet HRVATSKI JEZIK prestao je biti baba roga. Puno sam s djecom radio, ali ne žalim. O današnjem školstvu ne ću ništa reći.
Kada i kako (teško/lagano) ste se priviknuli i sprijateljili s lokalnim stanovništvom? Kako su Vas oni prihvaćali/doživljavali? Kako ste naučili domaći govor Višnjičaraca i da li znate nešto reći pe domači?
Privikavanje na novu sredinu, pogotovo ako postoji i govorna mala barijera, traje dok se ne uđe u bit situacije. Trebalo mi je mjesec dana dok sam počeo razumijevati našu spremačicu koja se trudila govoriti „književno“ kako su to rekli. Moji su mi učenici pomogli. A u selu sam upoznavao ljude uz poznate noja gemištece. Bilo je jedno vatreno krštenje u klieti dok smo pili iz kupice što donesosmo kao mali poklon. Pa onda traktorijada… Tko znade o čemu se radi neka se malo nasmije, a tko ne zna, neka pita! Ulazeći u domače hiže, udomaćivao sam se. Uz ovo, evo jedne zgodice. Kad sam postao ravnatelj, sretnem jednoga finoga gospona i on mi reče: Fala Bogu pa je netko naš postal ravnatel. Treba li još išta reći?
Ovdje ste osnovali svoje obitelji i proveli veći dio života, da li se smatrate Višnjičarcima?
Moj sin je imao dvije godine kad smo stigli u Višnjicu, naučio s Višnjičarcima na igralištu i ljudi su to cijenili onda i sada. Mi sme Višničarci! (Iako bi neki htjeli da smo strajnski.)
Vaše iskustvo je neupitno i nemjerljivo, što bi ste poručili mladima/starima iz Višnjice ili možda mlađim nastavnicima koji rade u Osnovnoj školi u Višnjici?
Svjedoci smo da vladajuće kamarile uz pomoć medija naprosto istjeruju hrvatsku mladež iz Hrvatske. Primjer: „Za mlade Hrvate je najbolja zemlja Irska.“ I tako 24 sata na dan! Dakle za Hrvate nije dobra zemlja Hrvatska, nego neka druga. Ako Hrvati nasjednu toj antihrvatskoj propagandi, za Hrvate Hrvatska i ne će postojati. Stoljećima hrvatskim poljima teče hrvatska krv koja brani domovinu, i sada da se predamo bez borbe? Ne odustati od sebe sama, ne odustati od svojega. Ovo je naše, sve ono u bijelome svijetu nije naše. Mogli smo i mi, moja generacija iseliti. A tko bi čuvao Hrvatsku? Volio bih proći Višnjicom i vidjeti kako na kućama vihore hrvatske zastave. Vjerujem u to, nepopravljivi sam optimist.
Kako bi ste opisali Vaš značaj u širem društvenom kontekstu?
Ako se netko upita što je to moja malenkost učinila pa imam čast biti predstavljen u ovoj tiskovini, ukratko ću. Uveo sam niz inovacija u nastavu. Vodio sam višnjičku djecu literarce na mnoštvo manifestacija i državnih smotri. Osmislio sam imenovanje osnovne škole imenom pjesnika i svećenika Izidora Poljaka. Osnovao sam školski radio…U širem društvenom kontekstu – književnik sam, malo mi je objavljeno, ali, recimo, Vidriću za života nije ništa bilo objavljeno. Objavljivani su mi pjesnički i pripovjedački zapisi u zbornicima književnih natječaja od Buja do Vukovara; i dalje sudjelujem u svim tim natječajima, uskoro bih mogao od toga složiti knjigu.
Šira javnost možda nije toliko upoznata sa činjenicom kako ste objavljivani pjesnik s nepresušnom inspiracijom. Bi ste li htjeli podijeliti s nama neke od mnoštva napisanih stihova?
Želiš li, Silvija, ilustrirati moje književno stvaralaštvo, odaberi jednu pjesmu iz ovih dviju knjižica, Nebosklona ili Sunca u brazdi. Vjerujem u tvoj izbor.
I dade meni učitelj zadatak u kategoriji „za one koji žele znati više“, što me prisjeti školskih dana kada bi smo svi redom u razredu odbijali stupiti u kontakt očima s učiteljem u nadi da se neće sjetiti našeg imena. Ali, prerasli smo ta vremena i nema više ocjena pa se uhvatih u koštac sa zadatkom. Izabrala sam jednu pjesmu koja me se dojmila na prvu, a vjerujem da će se svih koji žive za dobro danas i bolje sutra.
OTVORI PROZORE
Prozor otvori i udahni
zar ne osjećaš miris čežnje
zar ne čuješ poziv šutnje
prozor otvori
shvatit ćeš
otvori sebe za prostore
u prostore otvori prozore
vidi
osjeti
znaj
veličina jest u malome
klikovi jesu u muku
koraci u ustuku.
Jelović, Đ., 1991, Sunce u brazdi, „Susreti“, Mala biblioteka, Umag.
Silvija: Hvala na razgovoru.
Đuro: Molim, i drugi put.
Autorizirao Đuro Jelović
…
Ni pet minuta hoda od učitelja Đure, u zgradi ambulante, žive učiteljice Bernarda i Zlata te učitelj Udžbinac. Pri dolasku zateknem učiteljicu Bernardu kako uživa u poslijepodnevnoj hladovini sjenice. Taman sjednem, izmijenimo nekoliko riječi kada nam se priključi učiteljica Zlata – ravno s vrta. Ukratko objasnim povod svojega dolaska i niti ne dovršim rečenicu, a učiteljica Zlata me sluša sa svjetlucavim očima. Pitate se od čega? Svi vi bivši učenici, pretpostavljam da ste na dobrom tragu.
Bila su to lijepa vremena, …, to je naša mladost, …, hjooj, kad se samo sjetim, …, prebrzo su prošle godine, …, samo su neke od rečenica koje sam nebrojeno puta čula tijekom razgovora. Nije ni čudo. Svi oni odgojili su i učili većinu mještana Višnjice. Koliko je samo tu uspomena? Nepodopština? Smijeha? Suza? I tako se mi žene zapričale, kada „doleti“ učitelj Udžbinac u svom dobro znanom trku. Shvati da nema baš puno prostora za doći do riječi pa prepusti razgovor nama, a on ode dalje za svojim poslom u garaži.
Nema toliko mjesta da Vam opišem sve situacije u kojima su se našle naše učiteljice, mnogima i ko druge mame u tim ranim godinama obrazovanja. Vjerujem da se i Vama sada roje glavom mnoge scene iz školskih dana. Dođite učiteljicama na kavu, rado će Vas ponuditi buhtlama i razmijeniti s Vama razne školske tajne.
Učiteljice su me uputile na tekstove kojima su se oni predstavili u tiskovini povodom 175 godina školstva u Višnjici te ih ovim putem prenosimo u cijelosti.
„Ja sam Bernardica Hočuršćak, učiteljica u mirovini. Rođena sam u Kamenici 1945. godine, gdje sam polazila i završila osnovnu školu. Učiteljsku sam školu polazila i završila u Zagrebu, a pedagošku akademiju u Čakovcu. 1965. godine put me doveo do Višnjice gdje sam počela raditi kao učiteljica razredne nastave u višnjičkoj Osnovnoj školi. Od 1. rujna 1965. do 1. rujna 2010. godine razdoblje je mog rada u OŠ Višnjica.
Punih 45 godina, cijeli svoj radni vijek provela sam u Višnjici u kojoj i danas živim sa svojom obitelji. Nažalost, od 2004. godine, bez supruga Dragutina, koji je umro. I on je bio učitelj i radio u višnjičkoj Osnovnoj školi. Zajedno smo, zbroje li se naše godine rada, u višnjičkoj školi, radeći najljepši posao na svijetu, proveli 81 godinu. Radeći i živeći u Višnjici dijelila sam s višnjičkim ljudima i djecom radost, žalost, siromaštvo, …, ali bilo je lijepo. Uživala sam u radu. Višnjičarci su dobri ljudi i s njima je dobro živjeti. Odgajali su svoju djecu, čine to i danas, da budu pošteni pa je s takvom djecom uvijek bilo lijepo raditi i učiti ih.
S učenicima sam se uvijek znala sporazumjeti. Međusobno smo se poštivali i imali uzajamno povjerenje. Koliko sam njih naučila čitati i pisati, koliko sam tajni saznala, dječje probleme rješavala. Moje je srce za učenike uvijek bilo otvoreno i veliko, i svi su u njega stali. Samo s takvim srcem može se biti učitelj. Teško je kad jednoga dana morate napustiti učenike, klupe i sve vezano uz školu i otići u mirovinu. No, lijepo je kada znate da ste ostavili trag koji će biti putokaz sljedećim generacijama kako raditi i stvarati bolje sutra.
Danas sam u mirovini i svakoga dana susrećem svoje učenike koji već izdaleka viču: „Bok učiteljice, kako ste?“. To mi je najveća nagrada i ne treba mi veće priznanje za moj gotovo polustoljetni prosvjetni rad.“
…
„Ja sam Zlata Udžbinac, rodom iz Nove Rače (okolica Bjelovara). Osnovnu školu završila sam u Novoj Rači, gimnaziju u Bjelovaru, a pedagošku akademiju u Pakracu. U Višnjicu sam došla raditi 1. rujna 1970. godine na mjesto učiteljice razredne nastave i na tom se radnom mjestu zadržala pune 42 godine, sve do odlaska u mirovinu 1. rujna 2012. godine.
A sada malo o mom radu i životu u Višnjici.
Prva godina rada, i još po koja iza nje, ostale su mi u sjećanju po nesporazumima koje sam imala s učenicima zbog nepoznavanja zavičajnog govora Višnjice. Naime, učenici nisu išli u vrtić i predškolu i nisu ovladali standardnim književnim jezikom prije dolaska u školu već su govorili zavičajnim čije sve riječi nisam razumjela i znala njihovo značenje (npr. špompet – krevet, krmača i prasci – gujda i gujdići, na najže – na tavanu, marele – kišobran). Tako sam tijekom jednog razgovora s djevojčicama izgovorila riječ koja u mom kraju ima sasvim drugačije značenje od onog koje ima u višnjičkom pa sam kod djevojčica izazvala veliki smijeh. Kasnije, kad sam doznala što znači ta izgovorena riječ na domaćem dijalektu, bilo mi je neugodno. Ta jezična barijera i nesporazumi njome nastali ostali su mi u sjećanju, no danas, nakon tolikih godina rada i življenja u Višnjici, razumijem sve zavičajne riječi višnjičkog kraja, ali ih ne mogu izgovoriti pravilnim naglaskom.
Godine rada u višnjičkoj Osnovnoj školi brzo su mi prošle i rado ih se sjećam jer bilo mi je u njoj veoma lijepo raditi isto kao što mi je lijepo živjeti u Višnjici koja je postala dom moje obitelji. Ljudi u Višnjici veoma su dobri i druželjubivi i zato je život u višnjičkom kraju lijep.
Sad u mirovini, život mi je nekako monoton, nedostaju mi dječji glasići, smijeh i veselje. Svaki susret s mojim nekadašnjim učenicima, danas odraslim ljudima, vraća me u prošlost – moju mladost.“
…
„Ja sam Stjepan Udžbinac, rodom sam iz Pavlovca, okolice Bjelovara gdje sam i živio do 1970. godine. Osnovnu školu, do 6. razreda, pohađao sam u rodnom mjestu, dok sam sedmi i osmi razred završio u velikom Grđevcu. Nakon osnovne škole, završio sam Školu za primijenjenu umjetnost u Splitu te Pedagošku akademiju, smjer likovna umjetnost, u Zagrebu.
U Višnjicu sam došao 1970. godine na radno mjesto nastavnika likovne kulture i tjelesnog odgoja. To je moje prvo radno mjesto na kojem sam ostao 40 godina, dakle puni radni vijek u istoj sredini, što je danas rijetkost. U mirovinu sam otišao 2010. godine.
Odabirom dolaska u OŠ Višnjica nisam pogriješio jer sam došao u izvanredan kolektiv koji je godinama bio kao jedna složna i sretna obitelj. Radeći kao prosvjetni radnik imao sam zapaženih uspjeha sudjelujući s učeničkim radovima na brojnim likovnim natječajima. Rado se sjećam natječaja „Volim Hrvatsku“ na kojem je učenički rad Danijela Pintarića bio drugi u Hrvatskoj, a nagradu nam je u Zagrebu uručio ministar prosvjete Zoran Primorac.
Bio sam, a i još sam uvijek i sada kada sam u mirovini, uključen u rad školske zadruge koja je ostvarila zavidne rezultate s obzirom na to da smo nekoliko puta bili na državnim natjecanjima gdje su stručnjaci znali cijeniti autentičnost i izvornost naših eko uporabno – ukrasnih predmeta: veza na tkanom platnu, cekere i košeke.
Bio sam uključen u rad više organizacija, a posebno moram izdvojiti sportsku udrugu DSR Partizan Višnjica čiji sam bio i jedan od osnivača. Ta je udruga, koja danas nosi naziv UŠR Višnjica, postizala izvanredne rezultate u raznim sportskim disciplinama zahvaljujući kojima je poznata u mnogim mjestima Hrvatske. Mislim da danas išnjičku mladež krasi sportski duh, dijelom zahvaljujući i meni i mom radu.
U Višnjicu sam došao kao veoma mlad nastavnik, ostavio svoju mladost i ostao. Nije mi žao zbog toga i da se ponovno rodim učinio bih isto. Višnjica mi je u srcu, tu sam bio i ostao sretan.“
…
Dragutin Hočuršćak (posthumno)
„Rođen u Bednji, a nakon završetka školovanja 1968. godine dolazi u Osnovnu školu Višnjica kao učitelj matematike. Kao učitelj, učio je, odgajao i poštivao mnoge učenike koji ga se i danas rado sjećaju. Godine 1988. postaje ravnateljem sa željom i nadom za velike promjene, sve do 2004. godine. Za vrijeme njegova mandata došlo je do preimenovanja Osnovne škole Višnjica u Osnovnu školu Izidora Poljaka Višnjica, uvode se informatički kabineti i gradi se nova škola u Višnjici. Tijekom svog stručnog vodstva područne i matične škole uvijek se zalagao za jedinstvo tih škola i da škole budu dio mjesta. Radio je i izvan škole s mještanima Višnjice na napretku mjesta, kao što je i uvijek imao vremena i razumijevanje za svakog čovjeka koji je surađivao s njim. Imao je srce, snage i duha da nam svima pokaže što je zajedništvo i kako se u njemu živi.“
